Маршалот реши да земе збор: Чувајте ми Македонију!

Gledam sa ove nebeske tačke gledišta mogu ti reći da se odavde vidi mnogo bolje nego što vi tamo u mojoj Jugoslaviji, ili ono sto je od nje ostalo, možete vidjeti.

Dugo sam čekao obratit se mojim Makedoncima, ali situacija se dolje kompikuje, pa vrijeme je da se čuje Titova reč u ovim trenucima odluke za vas, i reći što treba dalje činiti za dobro društva, radničke klase, seljaka, poštene inteligencije... i tako dalje

Ja svakako vrlo dobro znam da se mali političari hrane sujetom i parama, a veliki političari se hrane drugim političarima, pa je sada vrjeme za videti hoće li oni pare, ili hoće pojest druge koji im stoje na putu, a potom na miru uzeti i pare, svakako. Sada je vrjeme kad se piše istorija i valja postupit kako treba. Kad god su Makedonci mene poslušali, to je dobro ispalo.

Jer meni je, omladinac, Makedonija oduvjek bila pri srcu. To svako zna. Pa ja sam radio da Makedonija mora bit republika, sestra moje Slovenije, moje Hrvatske i vaše Srbije. Jednaka među jednakima, razumješ ti mene, jel tako.

Poslao sam u junu 1941. mog Dragana Pavlovića, koga smo mi zvali Šilja, da zajedno sa Lazom Koliševskim ukloni onog među vama, onog Metodija Šatorova, koga ste zvali Šarlo, i koji je htio Makadoniju dat Bugarima, i ne dić ustanak zajedno sa nama, sa ostalim drugovima i drugaricama iz Jugoslavije. On je zadatak uspešno izvršio, i moji su drugovi Makedonci stali rame uz rame sa partizanima i digli Makedoniju na noge. To su, majku ti božju, bili subdbinski dani za moje Makedonce, koji su me, srećom, tada poslušali.

Ja sam godine posvetio i dogovorio se sa gensekom Komintrene, drugom Georgijem Dimitrovim da se Pirinska priključi Makedoniji i da cela Bugarska uđe u savez sa Federativnom Narodonom Jugoslavijom, a meni onaj Šarlo radi mutne poslove da Makeodniju odvede u Bugarsku! Pa gde to ima, majku ti božju! Da on meni ukrade Makedoniju.

I ja sam, drugovi i drugarice, vjerovao da se dizanjem tog ustanka problem završio, ali nije. Jedno je ustati, a drugo dan odraditi kako valja i dolikuje pravim drugovima.

Da, tako je bilo. Stvar je završena time što sam Makedoncima poslao lični poziv da dođu u Bihać na AVNOJ novembra 1942., ali njih nije bilo zato što im vreme nije odgovaralo. Kažu da je bilo puno snjega, i da nisu mogli stić na AVNOJ gdje sam ja uspio za prvi puta u historiji postavit Makedoniju kao državu u zajednici sa svim narodima i narodnostima Jugoslavije.

Ja sam još tada, omladinac, shvatio da sa Makedoncima stvari idu teško ako im ostaviš da sami rešavaju i grade svoju državu. Ti im daš mjesto na stolu sa drugim narodima i republikama, a oni ne dođu zato što je padao snijeg. Pa gdje toga ima, majku ti božju.

Ali situacija se se iskomplikovala. Onaj Dragan Pavlović mi je poginuo u Bosni, pa sam poslao Svetozara Vukmanovića Tempa da dovrši stvar oko pokreta i narodnog oslobođenja u Makedoniji. Do pobjede, stvaranja Makedonije na ASNOM-u. Poslije toga vam je stvar poznata.

Drugovi i drugarice, ja sam time u mojoj Makedoniji ostavio svoj pečat, svoje djelo koje je građeno sa pokretom, sa radnicima, seljacima i poštenom inteligencijom Makedonije. I, zato, sa ponosom u ovim teškim danima za Makedoniju, ja vam se evo obraćam ovom prilikom.

Jugoslavije više nema, uništili su je drugovi koji su se odvojili od duha partije, koji su radili za strane interese i za svoje funkcije, za bogaćenje... i tako dalje. Centralni komitet je to shvatio kasno, jer mene nije bilo, a i ja sam napravio neke pogrešne stvari koje su doprinele raspadu moje Jugoslavije. Pogrešne odluke. Stvari koje sada prete raspadu moje Makedonije.

Naša partija traži kritiku prvo sebe, a potom nećemo štedeti kritike i druge.

Drugovi i drugarice, mi smo stvarali zajednicu bratskih naroda i narodonosti koja je gradila zemlju, sarađivala sa svetom i izgradila industriju i radna mesta za sve ljude koji su bili spremni raditi i doprinostiti u izgradnji socijalističkog društva. I ljudi su bili zadovoljni, sto se moglo vidjet na svakom koraku. Posebno omladina kojom se mozemo ponositi.

Ali, to im nije bilo dovoljno. Jači su bili domaći neprijatelji i strani saradnici.

Uvek su postojali ljudi koji su hteli vladati preko reda, i zabijati klipove u točak razvoja naše zajednice, i rušiti sreću našeg radnika i seljaka zarad lične koristi. Uvijek je toga bilo.

Drugarice i drugovi, kada nam je opasnost zaprjetila sa Istoka, i kada je Komintrena iz Moskve poslala depešu da treba uklonit Tita, cijeli vojni i partiski vrh, ceo narod je znao šta mu treba činiti i uradio je to kako treba. Ali, majku vam božju, uvijek ima domaćih izdajnika koji trebaju dobiti vlast iz Moskve za sebe, služit svojoj sujeti i stranoj sili - a sve to na štetu našeg društva, naše zajednice koju su izgradili radnici i svi narodi i narodnosti Jugoslavije.

Ja sam to presekao po hitnom postupku. Otkrili tko smo ko je strani saradnik i plaćenik, i ko iz Moskve očekuje da bide stavljen na funkcije. Sve smo to poslali na Goli Otok, a moj general Jovo Kapičić je to sredio kako je partija to od njega očekivala. Ko još vjeruje da je Goli Otok loša stvar, neka se seti ratova u Jugoslaviji kao zamjenu za Goli Otok da ga nije bilo.

I ja sam, svakako, imao problema sa prisluškivanjem. To je opasna stvar za državu i za društvo. I to treba srediti onako kako narod i radnička klasa to očekuje od države. Onako kako bi to sredili u Americi ili Engleskoj, nikako drugačije. U svakoj prilici sam smatrao da u politici treba vući poteze i donositi odluke kako se to radi u Vašingtonu i u Londonu.

Vidim, Njemci bi se kod vas umešali da oni to sprovedu po svojim interesima.

Pa majku vam božju, kada su to Nijemci u historiji donijeli odluke koje su bile dobre za narode i narodnosti Jugoslavije, posebno u Makedoniji, koju su smatrali do te mere nevažnom da je nisu ni okupirali, nego su je prepustili na poklon kačacima i Bugarima.

Sjetite se 2009 godine, kada je tadašnja njemačka ambasadorka Urlihe Knoc rekla da će Makedonija promjeniti ime u Severna Makedonija. Da će u Evropu ući kao dvojezična država, a albanski će učiti svi, još u osnovnim školama. Majku ti božju, to mora da je boljelo.

Uvijek kada Vašington i London ostave da Evropa sređuje stvari po Balkanu, tu nastaje pokolj, drugarice i drugovi. Zar treba potsjetit na sve pimjere iz historije.

Vidi ti, majku ti božju, šta rade mojoj Hrvatskoj danas. Ne mogu zaboravit kad ona moja predsjednica Kolinda Grabar govori u Briselu zajedno sa šefom Evropske komisije Junkerom, a on stoji do nje i telefonira nekamo bez imalo poštovanja prema njoj. A žena je i na funkciji, i lijepa mora se priznati.

Čak i nalikuje mojoj Gertrudi Munitić, koju sam volio na svaki način, i u svakoj prilici.

I kako ti onda mozes ozbiljno shvatit taj Brisiel, i tu Evropu. Sada mlade generacije mogu razumjeti i shaviti zašto ja nisam htio ulazit u tu Evrospku zajednicu kada su me zvali unutra.

Da se ja vratim malo na stvar koja je i ovde, na nebeskim komitetima nevjerojatna. Pa ni moji najljutiji neprijatelji se nisu usudili čak ni posle smrti objavit moje telefonske razgovore. Svjet i narod bi to prezreli i odbacili, a vi u Makedoniji...

Sjedimo mi, majku ti božju, ovdje sa Slobom, Kirom i Lazarom Mojsovim da razgledamo situaciju u Makedoniji i vidimo šta nam valja preuzeti oko toga.

Volim Slobu jer je partizanski zet, a voli samnom i viski da popije iako ima visoki pritisak. Toliko visok da mu umjesto aparatom, pritisak mere kod vulkanizera. A i zna dobre viceve.

Kaze meni Slobo, ti si Tito pogrješio 1966. kada su te Hrvati namjestili sa prisluškivanjem, a ti umjesto da deluješ kako dolikuje vrhovnom komandantu i pohapsiš gamad – ti smeniš Rankovića, i izgubiš poslednjeg tvog generala sa kojim si dobio rat i stvarao Jugoslaviju, pa su potom radili sa tobom šta su hteli. Ti si, Tito, izgubio Jugoslaviju sa nameštenim prislkuškivanjem te 1966. godine, a posle je sve bilo stvar tehnike.

Vidim ja Sloba je u pravu, ali ne smiješ dat pravo mladjem od sebe, pa ga pitam – a kako si ti, Slobo, izgubio svoju Jugoslaviju, majku ti božju.

A Sloba psuje Milana Martića, Radovana Karadžića i Biljanu Plavsić, i zali što ni on nije postupio kao vrhovni komandant, i nije ih pohapsio kada su odbili potpisati mir u Kraijni i Bosni. Posle je, što bi reko Sloba, sve bilo stvar tehnike.

Kiro, pitam ja mog Gligorova, šta se to dešava dolje kod vas.

I moj Branko nije postupio kao vrhovni komandant partije, a i države kada je to trebalo, kaze Kiro.

Počne Kiro nadugačko i naširoko onako kako zna, od Kulina bana, pa navamo, pa ja skratim i pitam – Kiro, šta bi ti napravio sada u Makedoniji.

Kiro misli, šuti i kaže: Ja bih postavio mog Branka za predsednika, on je mnogo grešio i propustio da stvari reši kada je bilo vreme za to a, i kada j cena bila manja. On sad može doneti odluke koje tada nije. Da je mene Branko poslušao dok je mogao da me čuje, a ne da mi sa onim spletkarošem Andovim radi iza leđa, mi bi bili Severna Makedonija pred 20 godina, i do sada bi se svi na to navikli, i ne bi bilo rata 2001, a ni ove dvojezičnosti koju ja ne prihvatam.

Ali, njima nije odgovaralo da se stvar reši tada, karijere su pravili na tom pitanju... kaže Branko Vašingtonu, dajte mi još jedan mandat i mi ćemo to završiti kako treba... pa se to ne reši, i onda daj još jedan mandat, i sve tako. Mandat po mandat, sad su nam natovarili i dvojezičnost u sopstvenoj državi. Pa mi smo druže Tito zadnji put bili dvojezični za vreme bugarske okupacije, sećaš se ti toga. Tad je, druže Tito, bilo partizana, i tvog Tempa, a sada smo dolje sami i posvađani svak sa svakim. Mi sad imamo deset tvojih Jova Kapičića, ali nijednog Peka Dapčevića ili Krcuna, i tu više spasa nema druže Tito.

Slušam ja Kiru, i ne vjerujem, kako čovek sa ove nebeske visine može biti pametniji nego kad je tamo dolje, među svojim ljudima od kojih svako ima svoje interese. Dali je to zato što smo mi ovde bliže Bogu, i tek ovdje shvatimo da ima Boga i iznad nas.

A mi smo partizani atesti i, majku ti božju, ne bi trebali u Boga vjerovati.

Malo sam odužio, ali nismo se čuli dugo, a vrijeme je takvo da se ovo moralo.

Tu ću, drugarice i drugovi, završit današnje moje izlaganje i najaviti da pratimo sutuaciju dolje, kod vas. Pamet u glavu, ovde neće biti popravnog i nove šanse. Sve su države, pa i moja Jugoslavija, uništene iznutra, a ne agresijom iz vana. To ste valjda shvatili.

Smrt fašizmu – sloboda narodu!

Текстот е прилагоден на политичките случувања во денешно време и е објавен на 27 јануари 2018 година на порталот на весникот Vecer.mk